"On!" – pomisli Nina u neverici, penjuci se stepenistem iza Nikole, Ane i Marka.. Poznavala je ovog coveka.. Ali nije ga videla vise od 2 godine..

-        Izvolite! – rece Marko otvarajuci im vrata svoje kancelarije. Upalio je svetla jer se napolju dan tek stidljivo radjao.. zora se lenjo rumenela iznad grada..

Pruzio je ruku Nikoli i pljesnuo ga po ramenu, onako kao drugara, kolegu, nekog poznatog i dragog.. zatim je pruzio ruku i Ani

-        Inspekror Marko Nikitovic, drago mi je. – predstavi joj se prijatnim glasom koji je ulivao poverenje

-        Ana… Ana Kostic, novinar.. ako je to uopste vazno… - odgovori mu ona zbunjeno i sa nelagodom.. nije znala sta sme da kaze pred njim..

-        A ovo je… - okrete se Nikola ka Nini sa zeljom da je predstavi Marku

-        Nina Simic, advokat, specijalizirala krivicno pravo, vrlo uspesna mlada dama.. znam.. – ideklamova Marko podatke o Nini, uz osmeh..

Ona je jos stajala na vratima, zbunjena, razmisljajuci kako da se postavi u ovoj situaciji. Nije joj bilo prijatno.. Ni na kraj pameti joj nije bilo da bi Nikola BAS njega mogao da pozove.. Cak joj ni ime “Marko” u celoj ovoj frci nije signaliziralo da bi mogla na njega da naleti. "Od brige i straha popustila ti je koncentracija, sad se snadji kako znas i umes!"  - grdila je samu sebe u mislima.. Udahnula je duboko i zakoracila u prostoriju uzdignute glave

-        Marko.. Dugo se nismo videli.. – rece pruzajuci mu ruku u znak pozdrava

-        Sad kad te vidim, izgleda mi kao da smo se juce videli, jer... nista se nisi promenila.. Zao mi je sto se srecemo pod ovakvim okolnostima ali drago mi je sto te vidim. – rece Marko stezuci njen dlan… - Sedite ljudi, da se dogovorimo kako da resimo ovaj problem..

Svo cetvoro sedose na stolice poredjane oko masivnog crnog stola koji je dominirao prostorijom. Nikola nije uspevao da savlada znatizelju pa upita:

-        Vas dvoje se znate?

Zavlada trenutak neprijatne tisine. Nina proguta knedlu, pogleda u Marka i rece:

-        Da, znamo se… saradjivali smo na jednom sudjenju… Ali to je sad manje bitno. Ispricaj mu ono zbog cega smo dosli. Svaki sekund nam je vazan. – hrabrila je Nikolu da predje na stvar i okane se te neprijatne teme

Bila je zahvalna Marku sto je cutao, dozvolivsi njoj da kaze onoliko koliko zeli o njihovom poznanstvu. Nikola se nervozno promeskoljio u stolici, pozelevsi jos informacija o toj njihovoj saradnji, ali setio se svojih drugara o kojima vec satima nisu znali apsolutno nista i to ga natera da se okrene ka inspektoru i pocne sa pricom…

Ana i Nikola trudili su se da sto bolje objasne celu situaciju, Marko je pazljivo slusao i zapisivao ono sto je smatrao bitnim za dalji tok slucaja, sto je Nini dalo vremena da se mislima vrati tri godine unazad…

Prisetila se trenutka kada je prvi put ugledala Marka ispred sudnice u Palati Pravde.. Onako visok, markantan, sa tim razoruzavajucim osmehom odmah joj je zapao za oko. Sva se bila smotala, poispadali su joj papiri iz ruke, i on je prisao da joj pomogne da ih pokupi.. Neposredno pre toga zavrsila je specijalizaciju i bila pozvana od strane uvazenog advokata Ivanovica da mu asistira na jednom vaznom slucaju, na kom je i Marko radio.. I sve bi bilo dobro da se na tome zavrsilo.. Ali nije.. Kada je sudjenje zavrseno, zlocinac je poslat na izdrzavanje kazne bez prava na zalbu, a Marko je prisao da joj cestita i tom prilikom pozvao je na veceru, da proslave sto je pravda zadovoljena. Ni sama nije znala zasto je pristala.. jer je tim pristankom pogazila jedno od svojih najvaznijih pravila: >> nikad ne mesaj poslovni sa privatnim zivotom << Ali eto, poklekla je, njegov sarm je pobedio i otisli su na veceru… Nesto ju je ludacki privlacilo tom coveku.. znala je da to nije ljubav.. bar ne ona istinska.. ali je svakako bila strast. Nakon vecere, koja je protekla u nekoj cudnoj uzurbanosti i nervozi, odvezli su se do Markovog stana… bez odugovlacenja, u gotovo potpunoj tisini, samo jedno njegovo: "Hocemo do mene?" I jedno njeno: "Hocemo.."  Te noci bila je intimna sa tim muskarcem koga uopste nije poznavala… Prvi put u zivotu dopustila je sebi nesto takvo.. samo se prepustila da je zelje tela vode.. mozak kao da je izvadila iz glave i stavila ga u torbu.. Noc je bila puna neobjasnive strasti i pozude dva potpuna stranca… ali jutro je donelo stid.. Njen “racio” ponovo se probudio, i kritikovao je zbog nepromisljenosti koju je sebi dopustila! Taj covek je bio kriminalni ispektor, za ime sveta! Ko zna koliko ce im se putevi u buducnosti ukrstati u sudnici.. Nije zelela tako da gradi karijeru.. Nije zelela da zavrsi na zutim stranama casopisa kao skandal majstor.. Marko je primetio njenu nervozu, pokusao da je umiri, da joj kaze da se ne sekira, da on nikada nece nikome reci da su zajedno proveli noc ukoliko ona bude odlucila da to ostane tajna. Bio je vrlo svestan osetljivosti cele situacije i razumeo je Ninine strahove.. Drustvo nije prastalo takve stvari, narocito ne na pocetku karijere.. a ona je, pored toga sto je bila izuzetno lepa, takodje bila i vrlo sposobna mlada zena, i smatrao je da ima sve predispozicije da uspe. Zato su se tog jutra pozdravili i razisli uz obostrano obecanje da ce se drzati poslovnog odnosa, da ce se uvazavati kao saradnici ako ponovo budu radili na nekom slucaju, i da ce noc koju su proveli zajedno pokusati, ne da zaborave, ali recimo, da ostave iza sebe.. I tako je i bilo.. Marko je odrzao dato obecanje, nije je vise zvao, postujuci njenu zelju. Sreli su se jos desetak puta u sudu, i sasvim korektno saradjivali, iako je Nina svaki put osecala stid, i trebalo joj je vremena da se opusti u njegovoj blizini. On, kao da je znao sta ona oseca, uvek se povlacio u stranu, dajuci joj prostora da dise.. I eto, vise od dve godine se nisu sreli ni poslovno, ni onako slucajno u gradu, do tog ranog jutra.. Nina je povratila prisebnost, prodisala je ponovo punim plucima, jer nije zelela da Nikola pomisli nesto lose o njoj i njenom poznanstvu sa Markom. Nikola… bio joj je vazan, na neki poseban nacin.. I vec duze vreme razmisljala je kako da proveri da li i on oseca isto prema njoj.. Nacin na koji primio vest o njenom poznanstvu sa Markom pokazala joj je da mozda oseca isto.. ucinilo joj se da je uhvatila trunku ljubomore u njegovom pogledu.. Marko naglo ustade sa stolice i trze je iz misli.

-        Sve ce biti u redu Ana, misli pozitivno! Pozvao sam sve raspolozive ljude i krenucemo tamo, onako kako smo se dogovorili.. Budite pazljivi.. Ozvucicemo svo troje, za svaki slucaj, iako cete pred njih izaci samo vas dvoje.. Nina ce za to vreme  sa grupom mojih ljudi pokusati da pronadje Sasu i Ljubu , posto ih ona poznaje. Sigurno ih drze u nekoj od garaza… Moji ljudi drzace ih na nisanu iz zasede, i na najmanji sumnjiv pokret dobice nalog da pucaju. Moras biti hrabra kao i do sad! Ti si jedino na sta ih mozemo namamiti, i znam da ti to odvratno zvuci ali ne brini, moji ljudi su obuceni za takve situacije. – objasnjavao je Marko cucnuvsi pored Anine stolice..

-        Uradicu sve sto trazite! Sve! Samo da izvucemo Sasu i Ljubu zive! – placnim glasom progovori Ana – Sta mi drugo preostaje, osim da vam verujem da cete nas zastititi…

-        Mozes mu verovati… Marko je covek od reci… - oglasi se Nina

Svo troje je pogledase.. Gotovo da su i zaboravili da je ona tu.. toliko su se usresredili na pravljenje plana akcije spasavanja momaka i hvatanja onih gadova.

-        I ja to isto mislim.. – potvrdi Nikola

-        Hvala na ukazanom poverenju! Hajde da se pokrenemo! Idite kod mog kolege Janka, da vas ozvuci, dok ja proverim da li su sva vozila spremna. Jankooo! Ozvuci ljude! Idemo! Pokret! – povika inspektor otvorivsi vrata od kancelarije

Nina, Nikola i Ana ustadose i zagrlise se..

-        Ajmo, samo pozitivno! Za par sati ce valjda sve ovo biti gotovo! – rece Nikola ljubeci u kosu prvo Anu pa onda Ninu.

-        Hajdemo.. – rekose one u glas

* * *

Ljuba je, osetivsi dah slobode, dobio zelju da poleti, ali telo ga nije slusalo.. posrtao je sve vise.. Sasa takodje.. ono malo snage sto su snom povratili brzo se potrosilo. Sve su sporije odmicali.. Korov koji je rastao svuda oko njih dodatno im je otezavao kretanje, hvatao ih za noge, obarao ih na tlo..  U jednom trenutku Ljuba pade i zakuka..

-        Ne moguuu viseee!

Sasa se doteturao do njega vukuci ranjenu nogu.. U daljini je zacuo glasove. Oni majmuni krenuli su za njima! To saznanje ga obori na kolena..

-        Samo da nisam zaspao! Da sam na vreme otkrio da su vrata otvorena! Sad bismo vec bili na sigurnom! – rece kroz suze..

Nije zaplakao jako dugo.. jos od majčine iznenadne smrti, pre 9 godina… i mislio je da nikad i nece ponovo plakati.. mislio je da je tad isplakao sve suze koje su mu bile namenjene za ovaj zivot.. mislio je… ali se prevario.. jer je tog trenutka plakao bas kao malo dete.. slomljen od nemoci i bola.. I zeleo je samo jedno: da sve prestane.. da se sve zavrsi tog istog trenutka..

-        Zajebao sam brate… oprosti mi.. mogao sam da nas izvucem ranije, samo da sam ostao budan.. – ocajnicki se pravdao Ljubi stezuci mu ruku

-        Ne lupaj.. nisi… mogao… da znas… – izusti Ljuba jedva cujno – Ostavi mene… bezi… imas jos sansu.. da im.. pobegnes…

-        Nema sanse Ljubo… necu te ostaviti..  

Glasovi su bivali sve blizi.. Culo se kako puca granje pod nogama Zverkinih gorila..

-        Bezi kad kazem! – zakrklja Ljuba pokusavajuci da odgurne Sasu

"Bezi kad kazem!" – Te reci zabole su se u Sasine grudi kao milion otrovnih strela, jer upravo to su bile poslednje reci koje je uputio zeni koju voli svim srcem.. Grubim glasom ju je oterao od sebe, umesto da je iskoristio priliku i priznao joj sta oseca.. I ako sada umre, Ana ce se secati samo tih ljutitih, grubih reci i njegovih krvavih ruku kojima je gura od sebe, bas kao sto je Ljuba sad gurao njega.. Ta pomisao mu je toliko tesko pala da je gotovo mogao da cuje slom sopstvenog srca koje se raspalo u paramparcad…

-        Oprosti duso… - prosaputa, podizuci pogled ka nebu koje je sve vise poprimalo boju Aninih ociju i na kom se novi dan lagano budio, pruzajuci bezbroj mogucnosti nekim drugim ljudima.. ali ne i njemu..

Jedan od gorila zaustavio se, jedva disuci, na nekih 15-tak metara on njih dvojice..

-        Tu ste gnjide! Mislili ste da cete da zbrisete, a mi da najebemo zbog vas?

Jos trojica se pojavise iza njega… Sasa ih je samo nemo posmatrao… Licili su mu na zadihane, besne zveri, zeljne krvi, sto su u sustini i bili… ali on se osecao kao da vise ni jedna kap krvi u njemu nije ostala..

-        Sta je zivotinje? Hocete krv? Pa nema vise, sve ste nam popili… Ostale samo kosti i.. – nije uspeo da zavrsi recenicu.. Jedan udarac u glavu bacio ga je u prijatnu, opustajucu tamu..

-        Gazda, uhvatili smo ovu dvojicu – promrmlja jedan celavi grmalj u slusalicu – Da ih smaknemo?... Ali…. Ok, razumem! – ubaci telefom u dzep i okrete se ostalima - Nosite ih! I zapusite svaku, i najmanju rupu na 18-ici! Brzo! I ne smete vise da ih mlatite! Gazda je tako naredio! Kaze da mora prvo da propevaju! Jasno?

-        Jasno! – odgovorise slozno ostali svesni da nije trenutak da iskusavaju Gazdino strpljenje. Vec su dovoljno gresaka napravili.

* * *

Na stovaristu, ispred garaze broj 52 zaustavio se crveni Reno Clio.. U njemu su, puni straha i zebnje sedeli Ana i Nikola. Anini dlanovi su se nekontrolisano znojili.. Nikola je osmatrao okolinu. Sve je delovalo mirno i pusto ali znao je da nije tako.. bar 20 pari ociju bilo je u tom trenutku upereno u njih i iz raznih uglova pomno posmatralo desavanja.

-        Mozemo mi to Anci! Moramo! Zbog Saleta I Ljube! Nemoj sad da mi tones! Idemo? – bodrio ju je Nikola i sam ne verujuci u ono sto govori, ali morao je tako.. morali su da izguraju ovo do kraja..

-        Sta god da se desi, znaj da sam ti zahvalna do neba, za sve sto si ucinio i sto i dalje cinis.. Idemo! – brzo ga je poljubila u obraz, stegla mu ruku, a zatim odlucno iskoracila iz kola.

Jedan nizak ali krupan muskarac istrcao je iz garaze, pogledao u njih a zatim se takodje trkom vratio unutra, da bi nakon nekoliko sekundi ponovo izasao u pratnji visokog  muskarca sa bradom…

-        Oooo vidi, vidi… Pa ko je to nama dosao u posetu? Dobro nam dosli! –  pozele im Zverka “dobrodoslicu” kroz ironican, zlobom protkan smeh

Ana proguta knedlu…

* * *

Za to vreme, 6 muskaraca i jedna zena sunjali su se pazljivo kroz sumarak, osmatrajuci garaze.. Primetili su neki metez ispred jednih vrata.

-        Vidis, tamo.. sigurno ih tamo drze! Mozda i ne drze njih, ali sigurno tamo ima neceg, cim se motaju tuda i toliko obigravaju bas oko te garaze..- prosaputa Nina jednom visokom muskarcu koji je stajao pored nje drzeci na nisanu nekoga od onih ljudi koje su posmatrali..

-        100% tamo ima necega.. – odgovori covek, razmenjujuci pogledom sifre sa jos dvojicom kolega koji su stajali 5 metara od njih.

Dva coveka sedose u crni dzip odvezose se, dok druga dvojica ostadose da cuvaju strazu, jedan na zadnjim vratima.. a drugi ode na prednja..

-        Prepoznajes li onog coveka? – upita visoki covek Ninu prizajuci joj dvogled da bolje pogleda

Nina pogleda kroz dvogled i krv joj se zaledi u zilama!

-        To je Vucko! – gotovo ciknu ona

-        Sssssssss… - ucutka je covek zavrcuci prigusivac na svoje oruzje

-        Ubicete ga? – upita ona preplavljena strahom

-        Ne, samo cu ga onesposobiti da jedno vreme hoda… - odgovori joj covek a zatim klimanjem glave dade znak kolegama

-        Sta da radim? – upita ona sapatom

-        Ostanite tu, dok vas ne pozovemo da pridjete.. Molim vas, to je za vase dobro..

-        U redu…

Dvojica se izdvojise iz njihove grupe, legose u gustu visoku travu i otpuzase do garaze na kojoj je stajao broj 12… Zatim se spretno i besumno uspravise i sklonise iza jednog zida, na sigurno, a onda nestadose iz vidokruga. Njihov zadatak je bio da “skinu” onog koji je cuvao prednja vrata, a covek koji je stajao do Nine trebao je da ustreli Vuka. Toliko je shvatila, posmatrajuci ih. Bili su zaista dobro uigrani. Ona preostala trojica se po nekoj, njoj nevidljivoj, komandi rasporedise na svoje pozicije spremni da reaguju ako nesto podje po zlu.

-        Okrenite se, molim vas.. nemojte gledati.. – zamoli je covek

Ona mu poslusno okrete ledja i udalji se od njega metar, dva… Sekund kasnije Vuk pade kao pokosen! Ona trojica potrcase ka njemu, zgrabivsi ga i onesposobivisi da zaurla i pozove pomoc. Zatim mahnuse, coveku koji je pucao.

-        Gospodjice… idemo! – naredi covek

Nina potrca za njim, posrcuci od pomahnitalog adrenalina koji joj je jurcao zilama.

Dva coveka istrcase iz haustora noseci jednog od gorila iz cije noge je jurcala krv..

Vucko se previjao po podu od bolova.. a onda otvori oci i ugleda bledu, uplasenu Ninu. U tom trenutku znao je da je gotovo.. Sve je propalo..

Covek koji je pogodio Vuka, prisao je vratima, ispalio dva besumna metka u bravu i utrcao unutra pozivajuci rukom Ninu da mu se pridruzi.

Unurta, u mraku, stenjao je Sasa.. dolazio je sebi od onog udarca.. Ljuba je bezivotno lezao pored njega..

-        Sasa! – uzviknu Nina i pade na kolena grleci ga i placuci

-        Ana? – upita Sasa zbunjen i jos uvek osamucen

-        Nije Ana, Nina je, ali uskoro ces videti i tvoju Anci! – govorila je ljubeci ga po otecenim kapcima i brisuci mu krv sa cela i  obraza.. – Sve ce biti dobro! Videces!

-        Ovaj covek je u teskom stanju, ali je jos ziv.. – rece visoki covek opipavsi Ljubin puls

-        Dobro je! – uzviknu Nina radosno – zovite pomoc!

-        Vec jesmo, gospodjice, stizu!

Dva coveka unesose Vuka u garazu i spustise ga na pod pored zida… Njegov pogled bio je uperen u Sasu.. nije vise bilo mrznje u njemu.. samo dva prazna oka..

-        Nina! Nina! Na mogu da verujem.. mislio sam da je gotovo.. da smo izgubljeni.. Kako ste uspeli? Ana?! Gde je Ana! Hocu da je vidim! – pobuni se Sasa bezuspesno pokusavajuci da pomakne svoje izmrcvareno telo..

-        Polako.. smiri se.. Ana je dobro, uskoro ces je videti.. – umirivala ga je Nina

Sasa uhvati Vuckov prazan, porazeni pogled…

-        Sta je sad “ljudino”? Nemas vise sta da kazes? – zareza on gledajuci svog bivseg kolegu i druga kako lezi u lokvi krvi… - Vidis jadniče.. u jednoj stvari si ipak bio u pravu.. “I nad popom ima pop”, nistarijo jedna!

U tom trenutku u garazu utrcase bolnicari sa nosilima u rukama..

Nastavice se…