"..Autobus je bio skoro prazan... Ona i jos desetak ljudi… neki su dremali, a neki zamisljeno posmatrali kako noc nezno prekriva sume i polja kukuruza kraj kojih su prolazili.. Boja neba je lagano iz purpurne prelazila u indigo.. Vozac je vozio smireno i sigurno, tiho pevuseci pesmu koja je dopirala iz zvucnika.. I to ne bilo koju pesmu.. vec bas onu koja ju je podsecala na Njega..

              “...Časti me noci 
                 stara prijateljice
                 u casu natoci 
                 zudnju da me slomije
                 zar nisam dovoljno gubio
                 ko ce izmjeriti bol
                 do ocaja ljubio
                 namjerno bjezao 
                 da bih se vracao

                Opet mi se budi tuga
                 tuga najveca
                 koju nosi snijeg s planina 
                 vjetar ravnica

                 Koga sad joj srce voli 
                 kazi nek jos jace boli
                 idemo do dna 
                 tuga ti i ja…”

Ta pesma uvek bi u njene misli donosila Njega, i onaj, sada vec daleki jul kad ga je srela prvi put…

“Zasto je na ovom svetu, sve ono sto je lepo, po nekom nepisanom pravilu vec unapred osudjeno na propast? Kome smo duzni? Kome smo se to zamerili? Da li smo bas zasluzili da se svaka nasa nada pretvori u pepeo, svaki san u kosmar, svaki osmeh u bol?” – razmisljala je pogleda uprtog u obrise drveca koje je sve vise gutao mrak nadolazece noci.

Volela ga je, a ni sama nije znala da objasni zasto.. Nije joj mnogo pruzio, pojavio se niotkuda i za tren postao njeno sve.. Valjda to tako biva u zivotu.. Obicno zavolimo one koji nas nikada nece.. To ju je rastuzivalo jer je verovala da bi mogla da ga usreci i da u njegovoj sreci pronadje hranu za sopstvenu dusu… Znala je da je sam, kao i ona, i ta cinjenica bila joj je bolna.. Bar da je On bio srecan sa nekom drugom, ali…

Ponekad bi je obuzela luda zelja da ga vidi, da mu cuje glas i nasluti lepotu dlanova koje je obicno krio duboko u dzepovima, kao da u njima skriva neko blago od neprocenjive vrednosti, ukradeno ko zna odakle i ko zna kad! Krio je u ocima neke besmrtne reci, nikad izgovorene, ali ipak tako jasne da im zvuk uopste i nije bio potreban. Sklanjao se od ljudi u svoj imaginaran, decijom rukom iscrtan svet, tamo gde vreme nije predstavljalo apsolutno nista, tamo gde su minuti bili godine i obrnuto.

Misli su mu bile kao ptice, letele su slobodne nebom njegovih iluzija, obasjane plavicastom, iskricavom svetloscu njegovih potajnih zelja. Verovala je da On, isto kao i ona, sanja u svim bojama duge, neki drugaciji svet, nepomirljivo razlicit od ovog u kom su bili osudjeni da zive…

Njegov korak uvek je bio lak, kao da lebdi na zamisljenim oblacima sacinjenim od kristala, plisa i paucine..

Kad god je dolazio i odlazio, cinio je to tiho, i onako, odjednom, kao kad kisa u sred jula iznenada, bez najave, na trenutak poprska suvu zemlju i ostavi je zednu do sutra… do vecnosti…

“ Zemlja – to sam ja, a kisa… Kisa si ti…” – prosaputala je glave naslonjene na prozorsko staklo.

Te noci ona ce stici u grad, bice mu blize, mada je imala utisak da nikada nisu bili tako blizu jedno drugom kao u ovim trenucima, dok je u mislima ozivljavala sve ono sto je kod njega volela..

Cesto je pisala stihove iza kojih se krio njegov lik.. I mada je znala da ih On verovatno nikada nece procitati, nije uspevala da se odupre suludoj nadi da ga mozda, uz pomoc neke carolije, bas te njene pesme miluju u samotnim, besanim nocima, koje je provodio u svom kutuku svemira, pritisnut, kao tegom, nekim teskim, sumornim mislima..

“ Zasto… zasto smo razdvojeni? Zasto smo u ovoj tragediji zvanoj  “Zivot” dobili uloge Zemlje i Kise, koje odlikuje nepresusna zedj i vecito iscekivanje tako potrebnog susreta? A tako bi bilo lepo da smo Zvezde…Uvek tu, jedna kraj druge, uvek sjajne i trepatve, uvek sa ceznjom posmatrane od strane onih koji veruju u Sudbinu… I ta Sudbina.. totalno nejasna i zbunjujuca.. Opasan igrac.. Ne da se prevariti, izbeci, i nikad ne oprasta dugove.. Verujem da je sve trebalo da bude drugacije, ali nije… Da li to znaci da smo negde, u nekom nesvesnom trenutku, zalutali, pogresili u odabiru staze, i ako jesmo – gde?” – mucila su je pitanja … a jedno joj je posebno pravilo pometnju u srcu i glavi: “ Da li da ga potrazi sutra? Mozda vise i ne zivi na staroj adresi…”