Srce joj je stalo.. Sta sad?? Pokusala je da se pomeri.. da ustane..

Noge su joj bile teske, kao da su od olova.. Krenula je refleksno ka vratima trudeci se da hoda sto tise..

Kucanje se ponovilo, glasnije nego prvi put.. Neko sa one strane bio je vrlo nervozan..

Ana je tesko disala ali se ocajnicki trudila da ostane pribrana.. Kako da vidi ko je sa one strane vrata, a da taj neko to ne primeti??

Misli su joj pomahnitalo jurcale kroz glavu.. Sta ako je dosao?? Sta ako je sve vreme znao da ga prati?? Sta ako je poslao svoje ljude po nju??? Sama pomiso na tu mogucnost susila joj je grlo i terala je da zadrhti celim telom…

“Ne, ne.. nemoguce.. nema sanse.. pazila sam..” – razmisljala je…

Zgrabila je telefonsku slusalicu sa postolja, resena da odmah pozove policiju ukoliko neko pokusa da provali u stan.. Nista drugo joj nije padalo na pamet..

“ANA! OTVARAJ! ZNAM DA SI UNUTRA!” – zaculo se urlanje sa one strane, praceno lupanjem necije pesnice o vrata.

U momentu je izgubila dah! Strah koji je do tog trenutka rastao u njoj odjednom ju je totalno paralisao, toliko da joj je slusalica iskliznula iz ruke i uz tresak pala na pod.

A onda je strah iznenada nestao.. Telo joj se opustilo..

Srusila se na kolena i ponovo udahnula punim plucima kao davljenik koji se napokon domogao povrsine vode koja je samo sekund pre pretila da ga udavi..

Taj glas… uznemiren, piskav od zabrinutosti i ocaja… znala je dobro ciji je.. i sto je najvaznije, nije bio Njegov! Laknulo joj je… bila je sigurna… Telom su joj prolazili nekontrolisani drhtaji.. pokusala je da uspostavi ravnotezu i podigne se na noge..

“Evo! Dolazim! Nemoj da razvalis ta vrata!” – napokon je izgovorila…

 

Nastavice se...