Uvek su me uzasno nervirali oni ljudi koji nesto obecaju, onako olako, kao da se podrazumeva da ce to ispuniti.. kao:“ma nema frke, smatraj to zavrsenim”, ili kao:“ veruj mi, obecavam da cu uraditi to”, a da pritom to i niste od njih nikada trazili.. Nego su, onako puni sebe, bacili obecanje pred vas.. da bi vas zadrzali.. zadivili.. kupili sebi jos malo vaseg vremena.. I sta ti ja znam sta jos.. I vi, naivni, verujuci u sebe i snagu svoje date reci, pomislite: ajd da poverujem i u njegovu.. Jer znate da data rec nije mala stvar.. jer ste svesni da dato obecanje znaci nadu za onoga kome ste ga dali.. nije to za igranje.. pa sve i da je neka glupost u pitanju…
A onda vreme pregazi i date reci i osecanja, a ti ljudi ne urade apsolutno nista.. Izgube se u novonastalim obavezama, ili vesto zaobilaze “osetljive” teme dok sa vama razgovaraju, gledajuci nekud kroz vas, iznad vas, levo ili desno od vas, svuda, samo ne u vase oci..
I vi, jednoga dana, umorni od nemog cekanja da se “cudo desi” resite da to “obecanje” stavite tamo gde mu je mesto bilo od pocetka, u zaborav.. da pustite prevareno srce da odboli..
A oni se onda odjednom pojave “dizuci iz mrtvih” svoje davno dato obecanje, kao:” nisu oni zaboravili, nego, eto, prilike nisu bile naklonjene, a sad, 100 godina kasnije, bas jesu” ili jos bezobraznije pitaju sta ste uradili sa “onom stvari” spremni da vam opet, kao iz topa obecaju nemoguce.. ma daj.. ne kenjaj.. bljak!
Nisu prilike krive, nego jezik brzi od pameti.. nego ego veci i jaci od realnih mogucnosti.. nego “dajem ti rec” u istom kosu sa “dobar dan” ili “sta ima novo”.. oci slepe da sagledaju realnost.. nemoc da se pomirimo sa cinjenicom da ne mozemo bas sve.. Da smo se precenili.. da nekim stvarima ipak nismo dorasli..
Neka hvala, nemoj sad.. nema potrebe.. proslo je..
Zakopano..
Sruseno..
Izgorelo..
I nije vredno truda.. ja vec lovim neka druga svetla.. bijem neke druge bitke..
I znas sta? Vise ti ne verujem..
“Uzalud vam trud, sviraci…”
Obecavam i pomazem samo tamo gde je dovoljna snaga moje dve ruke i ljubav prema toj osobi.. a tamo gde ne mogu da pomognem, ja i ne odmazem laznim obecanjima i slicnim postupcima koji imaju moc da na mestu usmrte ono vrlo vazno za odnos dva bica, a zove se: poverenje... a ja bez toga ne mogu.. ne umem.. i necu..
Eto...
Tacka.
Idemo dalje.