To sto vas ponekad gusi tamo pod rebrima, steze u grlu i ostro zaboli negde u stomaku, pa vas tera da kasljete, uzdisete i cvilite naizmenicno, to nije od prehlade, ili od loseg varenja, ne brinite..

To samo vasa trula svakodnevnica svom snagom davi vase neostvarene zelje i snove koje ste olako odbacili.. to vas bole sve one stvari koje ste ostavili po strani, za neko "sutra", i za neko "kasnije" vec unapred reseni da im se nikada ne vratite.. To se ono dete u vama koprca i bori da ne umre. Htelo bi, eto, jos malo da zivi.. jer ono jos uvek, onako decije tvrdoglavo, veruje u vas.. Za razliku od vas koji ste veru u njega odavno sahranili, i to mesto ustupili ubedjenju da je "bas sve moralo tako da bude", "da vi niste rodjeni za vise" i " da ima i gorih sudbina od te vase"..

Nesto u vama umire.. ali, nemojte da vam to narusi "mir".. ma nije to tako strasno kako zvuci.. nije, stvarno.. jer, dobro je dok je u vama, pa niko to ne moze da vidi.. Samo da vam lepu spoljasnjost nista ne narusi, a za unutrasnjost vas bas briga.. Ugasice vam se ona svetla u pogledu, ali nekako cete to vec uspeti da prikrijete.. Ionako vas vise niko ni ne gleda u oci..

Ako neko i pokusa, videce samo one zidove koje ste ispred njih podigli.. spomen ploce, podignute da podsecaju, da je tu, iza njih, nekada zivelo i u teskim mukama umrlo jedno dete sa vasim likom..